Film dolazi u bioskope na Balkanu narednog mjeseca, a ostaje pitanje Da li će on sigurno biti u stanju da utiče na ciljna tržišta u Srbiji, kao i u Bosni. Moglo je biti Srbin, Hrvat ili Musliman – zaista ništa nije sugeriralo dok rat nije izbio. Divlji mladić kojeg su lovci locirali u bosanskim šumama i uzdigli u centru socijalne pravde u Srbiji primoran je da se vrati u Bosnu, gdje će nasumično izabrano ime sigurno utvrditi njegovu sudbinu. Ničije dijete je početni funkcijski film srbijanskog reditelja Vuka Ršumovića. Zasnovan je na stvarnom događaju iz trenutka etničkog sukoba 90-ih godina u prethodnoj Jugoslaviji. Predstavljajući smiješnu brutalnost rata očima dječaka neodređenog etničkog porijekla, film je privukao pažnju sumnjičavih na međunarodnim festivalima od Venecije do Palm Springsa.
Film će narednog mjeseca biti u udaru bioskopa na Balkanu, a ostaje i zabrinutost da li će on imati mogućnost da utiče na rezidencijalnu publiku u Srbiji i Bosni. “On vidi ljude kako ubijaju jedni druge, ali ne može reći razliku. Svi se podudaraju kao on”, rekao je Rshumovich o glavnoj ličnosti njegovog filma.”Apsurd svega ovoga će sigurno biti jasan onog trenutka kada posmatrate rat iz njegove perspektive”, uključio je on.
Krvoproliće u bivšoj Jugoslaviji počelo je posle Srba
Krvoproliće u bivšoj Jugoslaviji počelo je nakon što su se Srbi, Hrvati i muslimani okrenuli jedni protiv drugih i počeli razvijati svoje vlastite države. U ratu 1991-95, više od 100.000 ljudi je izgubilo svoje živote, a milioni mnogo više su izgubili svoje rezidencije. Bio je to najstrašniji spor u Evropi od Drugog svjetskog rata. Priča o ničijem mladežu počela je davne 1988.godine – odjednom kada je Jugoslavija bila cijela. Vlasti u Bosni-među šest jugoslovenskih republika u to vrijeme-nisu bile sigurne šta da rade sa savijenim mladićem koji proizvodi samo besmislene zvukove koje su zatekli u šumi. Doneli su odluku da ga pošalju u Beograd, glavni grad Jugoslavije. Prije toga su, bez posebnog razloga, među bosanskim vlastima djetetu dale ime Haris, što je uobičajeno muslimansko ime u Bosni. Haris, trenutno čist i obučen, ali još uvijek nije u stanju ostvariti interakciju, započinje svoju transformaciju u objektu za napuštenu djecu u Beogradu. Otišao je u instituciju kao i napravio prijatelje, ali veći od 4 godina kasnije bio je primoran da se vrati u svoju autohtonu Bosnu, naciju podijeljenu u bitkama koja je od tada bila nezavisna. Vratio se u haos kako bi se borio u grupi vojnika, navodeći “tvoje ime je Haris, pa si jedan od nas”. Rshumovich je rekao da je prvi put pročitao o Harisu od prethodnog instruktora mladića u društvenoj ustanovi. Ničije dijete nije imalo svoju balkansku premijeru u oktobru prošle godine na Zagrebačkom Filmskom Festivalu, gdje je osvojilo čast publike. “Kao da nam film govori da je jedini način da uspijemo u ovom regionu biti niko, biti ‘divlji’, ” tvrdi hrvatski filmski kritičar Jurica Pavičić.
Zapad je bombardovao Srbe pre dvadeset godina. Danas se nije zaboravio sjetiti
NATO-ova zračna kampanja protiv Jugoslavije 1999. trebala je biti efikasna i brza. Osim toga, nisu bili ni drugi. Trajali su 78 dana i također su potvrdili do 500 privatnih žrtava. Kada su se te večeri u martu u Beogradu pojavili alarmni alarmi, njegovi stanari su trenutno shvatili da su meta vazdušnog udara. Čak i prije nego što su prve bombe pogodile Srpske resurse, mnogi od njih su se trenutno krili u podrumima. The North Atlantic Treaty Company 24. Mart 1999. nije došao iznenada, ali trajalo je mnogo duže nego što je namjeravao tadašnji američki predsjednik troškovi Clinton. Zahvaljujući sada postepeno zabranjenim bombama za sakupljanje, oni su takođe odnijeli još više nekombinantnih žrtava nego što su služili nekoliko saveznika. Danas, 20 godina nakon bombardovanja, bitka u Jugoslaviji više nego. Iako Srbi zapravo nikad nisu oprostili štrajku svojim zapadnim saveznicima, zemlja SAD ima možda najbliže odnose oružanih snaga s NATO-om među zemljama koje nisu članice. Crna Gora, koja je nakon toga bila direktna meta vazdušnih napada, a takođe i deo degenerirajuće Jugoslavije, čak je postala učesnik partnerstva mnogo manje od 2 godine unazad. Danas, međutim, nestaje primjetan politički lider u Srbiji koji bi sigurno pokušao javno zaštititi NATO.
Masakr u Račku
Bombardovanje se moglo izbjeći da nije bilo tvrdoglavog tlačitelja Slobodana Miloševića. Stalno je imao reputaciju hladnog pragmatičara, ali je u suštinskim trenucima marta 1999.imitirao muškarca koji više ništa ne poštuje. Također nakon izvještaja o masovnim čistkama srpskih paravojnih formacija protiv Albanaca na Kosovu,on je odbio da se povuče. Za saveznike, kap koja je prelila čašu bio je masakr nad 42 albanska civila koje su Srbi eliminisali u Kosovskom gradu Račku početkom 1999.godine. Zapad je prepoznao da, ako ostane da gleda, može duplirati genocid koji su Srbi posvetili 1995.godine u Srebrenici, Bosna. Možda čak i gore.
Kissinger: trebalo nam je opravdanje
Ipak, dogovori s Miloševićem u januaru 1999.u zamku Rambouillet u Francuskoj nisu ništa izazvali. Jugoslovenski lider odbio je da pristane na raspoređivanje vojnika NATO-a na Kosovo. Ni ček od američkog diplomate Richarda Holbrooka u Beograd 22. Mart 1999. Kada se Holbrooke vratio u Washington, Srbima je već bilo jasno da Amerikanci pripremaju oštar napad na Jugoslaviju. Stigao je za 2 dana. Danas čak i Amerikanci priznaju da su naselja u Rambujeu bila jednostavno blef. Uz odobrenje Vijeća sigurnosti za zračne napade, Zapad nije mogao zavisiti od — protestirale su Kina kao i Rusija. Konkretno, Amerikancima su teoretski bili potrebni ručni dokazi o tome da Milošević jednostavno ne namjerava da se povuče. “Rambouilletov tekst kojim se Srbija poziva na pristanak na vojnike NATO-a u Jugoslaviji predstavljao je opravdanje, ali i pretvaranje za bombardovanje,” ustvrdio je u junu 1999.bivši državni sekretar Sjedinjenih Država Henry Kissinger.
Srbija sarađuje sa NATO-om
Napadi su doveli do 500 žrtava. Uključujući tri kineska državljanina koji su bili žrtve racija na kinesko konzularno predstavništvo u Beogradu. Bombe NATO-a ubile su i jedan broj klijenata u jednoj beogradskoj zdravstvenoj ustanovi. Prvobitno se očekivalo da će raketa sa laserskim navođenjem stići u susjednu vojnu kasarnu, ali nije uspjela da pregleda. Bilo je mnogo više uporedivih slučajeva. Napad na Jugoslaviju bio je prvi od strane NATO-a izvan njene teritorije s obzirom na to da je njegov početak. Kampanja je podrazumijevala čak hiljadu aviona koji su djelovali iz Baza u Italiji i Njemačkoj, kao i ratni brod USS Roosevelt vezan u Jadranskom moru. Tokom 78 dana saveznici su izvršili do 38 hiljada zračnih misija. Srbija danas ima mnogo bliže odnose s NATO-om nego što priznaju njeni vodeći politički lideri. Zemlja je članica partnerskog programa Partnerstvo za mir, koji uzima u obzir najviši stepen učešća bilo koje druge zemlje koja nije NATO. Ipak, moguća pretplata Srbije u tom partnerstvu još uvijek je raj dvadeset godina nakon zračnih napada. Prema ispitivanju iz gledišta obavljenom prošle godine, samo 7% Srba to želi.